Licno ne zadolojvstvo ili nesto drugo?
Danas mi je stigla pozivnica.Drugarica iz detinstva se udaje....Jos jedna haljina, prvo je što mi je palo na pamet.Ovo je jedna od mnogih svadbi u zadnjih par meseci.Druga misao je,pa i ona se udaje...ona koja je htela da vidi sve, da se provodi, putuje, i to sve sa društvom a ne ovo.Ovo nije trebalo se desi ili bar ne pre mene.Kad sam već iskrena mislim da je ovo zadnje moj problem.Nas dve smo različite u svemu.Dok sam se ja vezala za muškarce ona je užiavla u slobodi i mogućnosti izbora.Ja sam bila ta koja je uvek davala savete i bila tu za njene probleme.Njoj, kojoj je udajai porodica bila na zadnjem mestu i meni, kojoj je to ou dvek bio jedan od prioriteta, putevi su se ukrstili ali samo na kratko.Danas idemo birati vencanicu, onu koju ce ona odenuti na svome venčanju. Ja cu je gladeti sa veseljem jer ću kroz nju i ja to proživiti.Ali u dnu srca negde l ezi ona zavist. Zavist jer je to bio moj san.A ja ću ga još dugo sanjati jer osoba koje je zarobila moje srce još je uspavana po tom pitanju. Još dugo ću biti nečija kuma, vederuša i slično ali ne uskoro i nečija mlada.Danas je opsti problem u drustvu postao sve kasnije sklaanpje brakova i stvaranje poroidca. To u ovom globalnom svetu gubi važnost i vrednost a zamenjuju ih neki trećerazredni ciljevi. Prioriteti ili izgovori, meni je ovo drugo logičnije, se traze u svemu od zrelotsi, siturianosti preko vlastitih sloboda i ko zna čega. Mislim da su to samo loši izgovori koje manmoderni stil života omogućava. To je luksuz koji on nosi sa sobom. Ako postignemo sve ove uslove sami koji su onda to zajednički ciljevi? Previse smo se odaljili od pravih ljudskih vrednosti.Mozda je ovo moje trenutno nezadovoljstvo ili me ipak stiže teret godina koje skupljam svakog sedmog juna...